PSIHOTERAPIJA I ISTRAŽIVANJA
Psihoterapija je znanstvena profesija. Istraživanje u području psihoterapije može se smatrati kontinuiranim, struktuiranim, metodološkim procesom refleksije nad kliničkom praksom, povezanima sa znanjem temeljenim na istraživanju funkcionisanja ljudskih bića.
Znanstvena utemeljenost znači da teorija ima znanstvenu osnovu, da postoje opisi slučaja, kvalitativna istraživanja, empirijski procesi i istraživanja rezultata te kombinacije kvalitativnog i empirijskog istraživanja.
Koncept medicine zasnovane na dokazima (EbM) koja je prije svega razvijena u svrhu testiranja ljekarni, opisuje i originalno sadrži sve ove vrste istraživanja. Ako koncept sadrži sve kategorije dizajna istraživanja, to je koristan koncept. Nažalost, neki stručnjaci u području istraživanja iz određenih zemalja imaju tendenciju sagledavati samo randomizirane kontrolirane pokuse (RCT) kao „zlatni standard“ u sklopu medicine zasnovane na dokazima. Ovo je vrlo kontroverzna tema u znanstvenoj zajednici. Neki istraživači smatraju to zlouporabom koncepta medicine zasnovane na dokazima[1] te apsolutno neprikladnim za psihoterapijsko istraživanje.
Široki spektar istraživanja provedenih u posljednjih nekoliko dekada iznjedrio je dokaze koji podržavaju efikasnost psihoterapije kao takve.[2] Doduše, postoje mnoga neodgovorena pitanja, poput „Kako psihoterapija funkcioniše?“, „Koji su to mehanizmi promjene?“, „Koje su to temeljne i specifične kompetencije terapeuta koje rezultiraju uspješnim terapijama?“, što obvezuje sve psihoterapijske modalitete da nastave s istraživanjem.
Na takva se pitanja može odgovoriti samo ako se u sklopu dizajna istraživanja koriste i kvalitativne i kvantitativne metode te ako se dinamika i proces relacije između terapeuta i klijenta pravilno promatra. Ovo se ne može postići jednostavnim randomiziranim kontroliranim pokusima.
Za Javno zdravstvo važno je imati istraživanja s visokom razinom eksterne valjanosti, što podrazumijeva rezultate koji su dobiveni u sklopu svakodnevne prakse (ovo se naziva naturalističkim dizajnom), a ne u laboratorijima s dobro raspoređenim grupama pacijenata.
Evrpski zakoni o psihterapiji trebali bi insistirati na prihvatanju širokog spektra dizajna istraživanja za znanstven vrijednovanje, koji su prikladni za specifičan proces psihoterapije tj. interakcije između terapeuta i klijenta kao ko-kreacije procesa iscjeljenja.
[1] Kriz, J. (2014.) Koliko je očigledno zasnivati znanost na dokazima? O dobrom konceptu – i njegovoj zloupotrebi. (Wie evident ist Evidenzbasierung? Über ein gutes Konzept – und seine missbräuchliche Verwendung.) u: S. Sulz (izd.), Psihoterapija je više od znanosti. Je li izvanredna stručnost ugrožena reformom? (Psychotherapie ist mehr als eine Wissenschaft. Ist hervorragendes Expertentum durch die Reform gefährdet?) (str. 154–185). München: CIP
[2] Wampold B, Imel. Z.E. (2015): Velika psihoterapijska debata, 2. izdanje. (The Great Psychotherapy Debate. 2nd edition.) London, Routledge
ISTRAŽIVANJE – jedno od etičkih načela
Odluka za provođenje istraživanja zasniva se na promišljenoj procjeni pojedinih psihoterapeuta/supervizora (istraživač) o tome kako na najbolji način mogu pridonijeti znanosti i dobrobiti ljudi. Istraživanje se provodi sa poštovanjem i brigom o dostojanstvu i dobrobiti ljudi koji sudjeluju te poznavajući pravila i profesionalne standarde koji vrijede pri provođenju istraživanja s ljudima kao sudionicima.
Planirajući istraživanje, istraživač odgovoran je provesti pažljivu procjenu njegove etičke prihvatljivosti. Ako razmatranje znanstvenih i ljudskih vrijednosti upućuje na kršenje bilo kojeg načela, istraživač se, u odnosu na to, mora distancirati. Primarna se etička briga istraživača sastoji u promišljanju o tome hoće li, u odnosu na prihvaćene standarde, sudionik u planiranom istraživanju biti “rizičan subjekt” ili “subjekt minimalnog rizika”.
Osim kada je riječ o istraživanju pri kojemu je prisutan minimalan rizik, istraživač sa sudionicima u istraživanju, prije njihova sudjelovanja, provodi jasan i pravedan dogovor koji pojašnjava obaveze i odgovornosti svakog od njih. Istraživač treba poštovati sva obećanja i obaveze u tom dogovoru.Istraživač informiše sudionike o svim aspektima istraživanja koji bi eventualno mogli uticati na njihovu spremnost za sudjelovanje te im, u skladu s njihovim pitanjima, pojašnjava i sve druge aspekte istraživanja.
Istraživač poštuje individualnu slobodu osobe da odbije sudjelovati u istraživanju ili da se u bilo kojem trenutku povuče iz njega.
Istraživač štiti sudionika od fizičke i mentalne neugode, štete i opasnosti koja bi mogla proizići iz postupka istraživanja. Postoji li rizik od takvih posljedica, istraživač o tome informira sudionika. Postupci istraživanja koji mogu nanijeti trajnu ili ozbiljnu štetu sudionicima ne koriste se. Sudionik mora biti informisan o postupcima za stupanje u kontakt s istraživačem unutar razumnog vremenskog razdoblja nakon istraživanja u slučaju da se pojavi stres, potencijalna šteta ili pak pitanja ili zabrinutost povezani s time.
Nakon što prikupi podatke, istraživač informiše sudionike o prirodi istraživanja te nastoji otkloniti svaku pogrešnu ideju koja se mogla pojaviti. Informacije, koje su tokom istraživanja dobivene o pojedinim sudionicima, povjerljive su, osim ako unaprijed nije dogovoreno drugačije.
Svoj rad s djecom i maloljetnicima, psihoterapeut će obavljati uz uvažavanje osobnosti djeteta u skladu s Konvencijom o pravima djeteta Ujedinjenih naroda (New York 1989) i uz pismeni pristanak roditelja ili skrbnika.