– Na primjer, kao što je reklo jedno dijete od kojeg se dugo krila informacija o razvodu, a koje je dolazilo kod nas u BHIDAPA – Centar za zaštitu djece, mladih i obitelji: “Ja sam kriv, da sam slušao bolje mamu i tatu oni se ne bi razveli i više bi se voljeli”. S takvom porukom da nešto s njim “nije u redu”, da je ono krivo, da nije vrijedno ljubavi, dijete ide dalje u život, što ni jedan, vjerujem, roditelj ne želi. Posljedica toga je da takva djece brzo uče zadovoljiti potrebe svojih roditelja ponaosob samo da bi pripadala, a to je opasan put da izgube sebe – kazala je dr. Badurina.

Dodala je kako istraživanja govore da djeca razvedenih roditelja u odnosu na djecu roditelja koja žive u stabilnom braku postižu niže rezultate u svim aspektima ličnosti (na emocionalnom, socijalnom, ponašajnom, akademskom i zdravstvenom planu), imaju nisko samopouzdanje, često iskrivljenu sliku o sebi i svijetu oko sebe, nesigurnija su, često mogu biti mete vršnjačkog nasilja, imaju slabiji kapacitet samoregulacije emocija pa su razdražljiviji i impulisivniji, skloniji su problema u odnosima sa drugima i sobom, pokazuju pad koncentracije i akademskog uspjeha i sklonija su češćem pobolijevanju.

Međutim, niz istraživanja dosljedno pokazuju da je nivo intenziteta konflikta među roditeljama, a ne sam razvod, primaran razlog negativnih posljedica po djecu. Zato je važno naglasiti da konflikt među roditeljima, a posebno svjedočenje djece nasilju u porodici, te osjećaj odgovornosti za nesreću roditelja, za djecu su znatno štetniji nego što je sam čin razdvajanja roditelja. Prilagođavanje djeteta na razvod roditelja ponajviše ovisi o tome kakav odnos roditelji održavaju tokom i nakon razvoda. Ako roditelji nastavljaju sukob i ne uspijevaju svoje partnerske probleme ostaviti po strani i usmjeriti se na građenje roditeljskog odnosa, tada potrebe djeteta idu u drugi plan. Nažalost, tada se dijete i njegove potrebe ne vide. Važno je znati da tada dijete, čiji se roditelji zanemarujuće i zlostavljajuće ponašaju, gotovo nikada za to ne krivi roditelje, nego krivi sebe. Također, djeca predškolske i rane školske dobi, zbog nerazumijevanja, sklonija su samookrivljanjanju i mogu se osjećati krivima za razvod roditelja – objasnila je naša sagovornica.

Djeca predškolske dobi najranjivija

Ne postoji ni jedna dobna skupina neosjetljiva za roditeljsko neslaganje i razvod, ali ono što istraživanja i klinička praksa pokazuju je da su djeca predškolske dobi najranjivija na razvod, tako da su negativni ishodi razvoda izraženiji kod manje djece.

– Dakle, reakcije djece na razvod roditelja su drugačije u odnosu na razvojnu dob, pa tako na primjer djeca do tri godine često reaguju na razvod roditelja regresijom, povlačenjem, ili mogu postati agresivniji prema drugima, ili potpuno dezorganizovani, uznemireni i panični u situacijama separacije. Djeca predškolske i rane školske dobi, zbog nerazumijevanja, su sklonija samookrivljanjanju. Zbog razvojne faze, egocentrizma i “magijskog mišljenja da se sve dešava zbog njih”, sklonija su da se osjećaju krivima za razvod roditelja. Na primjer “Da nije bilo mene moji se roditelji ne bi razveli” – kazala je dr. Badurina.

Dodala je kako često misle da oni mogu riješiti problem, sklonija su zauzimanju strana, vrlo često odvlače pažnju roditelja vlastitim agresivnim ponašanjima, zbunjena su, emocionalno dezorganizirana, brinu za roditelje, tješe ih, pokazuju separacijsku uznemirenost.

Dr. Mirela Badurina

U školskoj dobi djeca se često identifikuju sa jednim roditeljem, razvijaju depresivnu i anksioznu simptomatologiju, posebno ako se upliću u sukob, regresivno se ponašaju, odbijaju kontakt sa drugim roditeljem, često se disociraju. Djeca školske dobi, kako je objasnila psihologinja, imaju sposobnost razumijeti šta se dešava, ali ne mogu integrirati dvije suprotne pozicije.

– Adolescenti često preuzimaju odgovornosti odraslih, zauzimaju jedan stav o tome ko je u pravu a ko ne, moraliziraju, odbacuju jednog roditelja, pokazuju interes za do sada odbijanog roditelja i odbacuju drugog roditelja, pokazuju samostalnost u komunikaciji s drugim roditeljem, imaju prve ljubavne veze pod utjecajem iskustva roditelja – istakla je.

Uloga partnera i roditelja

Dr. Badurina navodi da se sve češće u kliničkoj praksi susećemo sa djecom koja su u središtu visokog stepena sukoba u razvodu roditelja. To su najčešće roditelji koji teško odvajaju ulogu partnerstva od uloge roditeljstva.

– Nažalost, ne tako rijetko, možemo vidjeti kod jednog ili oba roditelja prisustvo intenzivne mržnje prema partneru i potrebu za osvetom, zbog čega često djeca budu izložena roditeljskim konfliktima i u središtu njihovog sukoba.  Najteže pitanje koje roditelji, članovi šire porodice, čak i struka postavlju djetetu je “S kim želiš živjeti, s mamom ili tatom?” Ovo direktno pitanje, samo po sebi, upravo je protivno najboljem interesu djeteta (Roje, 2019). Dijete treba i ima pravo na oba roditelja, ima pravo izraziti svoju volju, želju i mišljenje, ako to želi učiniti. Najčešće će dijete ući u savez s roditeljem o kojem je ovisno ili čije odobravanje i ljubav želi zadobiti, a ne nužno s roditeljem koji je osjetljiviji na njegove potrebe, što institucije i struka često ne prepoznaju- navodi naša sagovornica.

Postoje visoko profesionalni načini sa kojima se služe, posebno educirani stručnjaci za rad sa djecom i mladima, da bi se ispitala volja, želja i mišljenje djeteta koje Sud, Centri za socijalni rad uzimaju u obzir, ali konačna odluka o tome s kim dijete živi, donosi se uzimajući u obzir i sve druge relevantne faktore, kada se roditelji ne mogu dogovoriti.

– Djeci to treba dati do znanja, da postoje odrasli koji će ponijeti teret odgovornosti. Na primjer reći im: “Ti ne treba da brineš o tome, odrasli će donijeti odluku o tome” i skinuti sa njih taj ogromni teret odgovornosti koji im nerijetko, ovim direktnim pitanjem, vrlo nepravedno  nametnemo. Dijete je pola majka pola otac i ako govorimo bilo šta protiv jednog roditelja mi zapravo direktno poništavamo jednu polovinu djetetove ličnosti. Dijete se poistovijećuje s roditeljima i tako gradi vjerovanje o sebi i svijetu, stoga je važno da dijete ima barem jedan dio pozitivne slike oba roditelja, kako bi vjerovalo da je i samo dobro i vrijedno- pojašnjava dr. Badurina.

Zbog toga je, naglašava dr Badurina, jako važno da roditelji vode računa koje poruke šalju djetetu, dok pričaju o drugom roditelju. Kada dijete odrasta s porukom da je jedan roditelj loš, da ne brine za njega, da ga ne voli, ono često zaključuje: “Ja sam loš i mene se ne može voljeti”.

– Izloženost hroničnim, otvorenim, nerazriješenim sukobima među roditeljima povećava rizik dugoročnih poteškoća kod djece (Amato i Booth, 1997; Kelly, 2000, prema Buljan Flander, 2019). Ono što djetetu treba je zaštita od nasilja, dostupnost i briga oba roditelja ukoliko je to moguće, dobar odnos sa roditeljima, što manji sukob roditelja, roditelje koji će smanjiti postojeći sukob, vodstvo, struktura i predvidivost. Roditelji bi trebali učiniti sve da sarađuju sa drugim roditeljem za dobrobit djeteta i da aktivno potiču odnos sa drugim roditeljem i njegovom porodicom, osim kada je roditelj objektivno opasan po zdravlje, sigurnost i život djeteta. Na primjer, ako je roditelj zlostavljajući prema dijetetu, ako dijete svjedoči zloupotrebi sredstava ovisnosti ili se radi o težoj duševnoj bolesti roditelja, tada se kroz složene stručne višesektoralne procjene donosi odluka u najboljem interesu djeteta – naglasila je.

Dva doma

Roditelji prije svega trebaju obezbijediti trenutak da zajedno predstave djetetu njihovu odluku o razvodu, da u tome budu iskreni, jednostavni, da govore jezikom koje je razumljivo djetetu, i da naglase da ono nije “krivo” za razvod, da mama i tata neće više živjeti zajedno, ali da zajedno zauvijek ostaju njegovi roditelji koji ga vole i koji će brinuti o njemu i biti dostupni kao i do sada.

– Važno je da trenutak u kojemu će roditelji zajedno reći djetetu odluku o razvodu, bude takav, da osigura dovoljno vremena za sva pitanja koja dijete može željeti postaviti, te da roditelji budu tu oslonac i sigurnost djetetu za sve njegove reakcije. Kako bi se djetetu osigurala struktura i predvidivost, roditelji trebaju obezbijediti da djetetove dnevne aktivnosti i rituali ostaju isti, osigurati da se što manje promjena u životu djeta, dešava. Također, odgovornost roditelja je da donesu odluku gdje će i sa kojim roditeljem dijete nastaviti živjeti, reći mu to, te naglasiti da to ne znači da ga drugi roditelj manje voli i nikako prebaciti ovu odgovornost na dijete sa pitanjem: “S kim želiš živjeti?” Djetetu treba reći da će imati još jedan dom u kojem će drugi roditelj živjeti – kazala je dr. Badurina.

Dodala je kako ne smijemo zaboraviti da djeca rastavljenih roditelja gotovo uvijek imaju duboku želju, bez obzira na prisustvo i intenzitet sukoba, da se roditelji pomire i da ponovo porodica bude zajedno. Ako to nije moguće, gotovo sva djeca kažu da žele da roditelji budu prijatelji, da se dogovaraju i da se ne svađaju.

Dakle, formula za dobro prilagođavanje djeteta novome, i zaštita od posljedica sukoba u razvodu po mentalno zdravlje djece, je stalna uključenost i trajna dostupnost oba roditelja i saradnja roditelja bez obzira na to što oni osjećaju jedan prema drugome (Folberg, 1991, prema Buljan Flander, 2019) – zaključila je direktorica BHIDAPA.