Značaj okupacione-radne terapije za djecu i adolescente

Često ljudi ne znaju ili nikad nisu čuli tko su to okupacino-radni terapeuti, a kada se predstavimo iznad glave naših sugovornika stoji oblačić sa pitanjem: “A što vi radite?”. Također, našu se struku često svodi samo na organiziranje kreativnih aktivnosti što ne može biti dalje od istine. U ovom tekstu objasniti ćemo što je okupacino-radna terapija, tko su okupaciono-radni terapeuti, kako su podijeljene aktivnosti svakodnevnog života i što to znači, te ćemo pokušati približiti čime se radni terapeuti vode i razmišljaju dok planiraju i provode različite terapeutske aktivnosti sa klijentima.

Okupaciona-radna terapija je zdravstvena djelatnost kojoj je cilj poticanje i razvoj optimalnog (poželjnog) funkcioniranja u svim dnevnim aktivnostima, kako djece tako i odraslih. Ne postoji razlika između okupacione i radne terapije, razlika je samo u nazivu ili prijevodu ako hoćete. Često je, pogrešno, mišljenje okoline kako je okupaciona-radna terapija zapravo terapija radom.

Upravo suprotno, ova vrsta terapije, kroz različite modele i pristupe daje nam mogućnost da se vratimo u stanje optimalnog funkcioniranja, kako u svom radu (na poslu) tako i svim drugim dnevnim aktivnostima. Aktivnosti dnevnog života podrazumijevaju tri područja, a to su: samozbrinjavanje (higijena, hranjenje, oblačenje), produktivnost (radne ili školske obaveze, vještine igranja za djecu) te slobodno vrijeme (hobiji, druženje, rekreacija).

Okupaciona-radna terapija za djecu i adolescente namjenjena je za one čije su sposobnosti funkcioniranja u aktivnostima dnevnog života ugrožene iz određenih razloga, bilo da je to razvojno oštećenje, urođeno ili genetski uvjetovano oštećenje, neurološko oštećenje, fizička ozljeda, bolest ili specifična emocionalno-socijalna okolina.

Okupaciono-radni terapeuti u svom radu koriste različite pristupe i tehnike, koji se temelje na teorijskim postavkama (skupina razvojnih i skupina integracijskih). Svoj rad temelje na procjenama stanja, pomoću kojih planiraju daljnju intervenciju i ciljeve terapijskog tretmana. Češće primjenjivani pristupi su: neurorazvojni (NDN), senzoričko integracijski (SI), razvojni, biomehanički, kognitivni, učenje specifičnih vještina i/ili kombinacija navedenih pristupa. Kod djece je uspješna interdisciplinarna re/habilitacija, koja uključuje stručnjake i obitelj. Uloga obitelji je općepoznata, u okupaciono-radnoj terapiji ona dobiva središnju ulogu. Filozofija vrijednosti i potreba različita je i jedinstvena za svaku obitelj. Uspješnijim su se pokazali modeli u kojima obitelj i djeca definiraju prioritete djetetova funkcioniranja, a terapeut usklađuje i primjenjuje specifično ciljane aktivnosti za postizanje toga cilja. U svijetu, okupaciono-radna terapija ima vrlo široku primjenu uz naglašenu važnost ranog započinjanja/intervencije, već u jedinicama intenzivne njege novorođenčeta. Kod nas je zastupljena većinom u specijaliziranim ustanovama za re/habilitaciju.

Komponetne koje se procjenjuju i tretiraju su:

Motoričke komponente (gruba motorika, fina motorika, lateralnost, prelaženje srednje linije, bilateralna integracija, okulomotorna koordinacija, oralno-motorička kontrola)

Neuromuskularne komponente (integritet mekih tkiva, refleksi, opseg pokreta, mišićni tonus, snaga, izdržljivost, posturalna kontrola, posturalna prilagodba)

Kognitivne komponente (kategorizacija, sekvencioniranje, prepoznavanje, raspon pažnje, započinjanje aktivnosti, završavanje aktivnosti, učenje, inteligencija, generalizacija, rješavanje problema, pamćenje, prostorne operacije, stvaranje koncepta)

Psihosocijalne komponente (korištenje vremena, vrijednosti, koncepcija sebe, komunikacija, samokontrola, igra uloga, socijalno ponašanje, interpersonalne vještine, samoizražavanje)

Senzoričke komponente (taktilne, auditorne, gustatorne, proprioceptivne, olafaktivne, vizualne, vestibularne)

Perceptivne komponente (vizualno zatvaranje, stereognozija, kinestezija, diskriminacija lijevo desno, shema tijela, konstantnost predmeta, položaj u prostoru, odnosi u prostoru, percepcija dubine, topografska orijentacija)

Djeca koja mogu biti upućena kod okupaciono-radnog terapeuta su:

  • Djeca s motoričkim teškoćama (npr. teškoće fine motorike, grube motorike, koordinacije, bilateralne integracije…)
  • Djeca s problemima grafomotorike
  • Djeca sa disgrafijom, disleksijom i diskalkulijom
  • Djeca s problemom pažnje i motornim nemirom
  • Djeca koja imaju teškoća u socijalizaciji
  • Djeca s odstupanjem u rastu i razvoju
  • Djeca sa ADHD-om
  • Djeca s autizmom
  • Djeca s Down sindromom i drugim sindromima
  • Djeca s hemiparezom / hemiplegijom
  • Djeca sa cerebralnom paralizom
  • Djeca s teškoćama senzorne integracije, itd.

Okupaciona-radna terapija potiče zdrav razvoj djetetovih funkcionalnih sposobnosti, koje mu omogućavaju maksimalnu neovisnost i samostalnost u aktivnostima dnevnoga života, u različitim okruženjima i uza što manje ograničenja. Rano započinjanje terapije (već u jedinicama intenzivne skrbi) i interdisciplinarni pristup pokazali su se kao najuspješniji modeli tretmana.

Tekst pripremila, Ana Drina, therap.occup.